KAD SAM BIO GARAV

Sezona 2019/2020.


KAD SAM BIO GARAV


Pisac teksta: Milivoje Mlađenović
Reditelj: Stevan Bodroža
Scenograf: Zorana Petrov
Kostimograf: Biljana Grgur
Scenski pokret: Ista Stepanov
Izbor muzike: Stevan Bodroža
Saradnik za scenski govor: Saša Latinović
Dizajn programske knjižice i plakata: Dejan Podlipec
Fotografija i video snimanje predstave: Zoom media


Igraju:

Mika Antić........................................................Ivan Đurić
Žarko, Mile Dileja................Danilo Milovanović
Malilini, Stevanka........................Marija Radovanov
Učiteljica, Mara Gatara....................Neda Danilović
Vili, Policajac, Vojnik...........Ervin Hadžimurtezić

Organizator: Ivana Cvejanov
Inspicijent i sufler: Snežana Velimirović
Dizajn svetla i tona: Đorđe ilić
Dekorateri: Zoran Mikić, Boban Toroman
Garderober: Dragica Vuksanović
Šminker: Anja Gemović
Krojači: Nikodinka Folić, Sava Stefanović
Nabavka: Gordana Ilić
Saradnica za marketing: Radmila Simeunović

Prva proba: 1.02.2020.
Premijera: 28.03.2020./14.10.2020.


Mihajlo Nestorović
direktor Pozorišta mladih

 

REČ REDITELJA:
"U komadu "Kad sam bio garav" Milivoja Mlađenovića kroz niz poetskih scena, jasno izniklih iz motiva Antićevih pesama, pokušava se evocirati neuhvatljivi miris detinjstva - detinjstva koje je potom odredilo tok jednog života i kroz njega "provejavalo" kao daleka trauma ali i kao izgubljena radost koja se ponovo pokušavala pronaći u umetnosti, alkoholu, ženama. Samo par nezaboravljenih slika iz ranog života dovoljne su da se scenski mapira čitava jedna egzistencija i zato je ovaj komad u isto vreme i potresan, čak brutalan, ali i jako nežan.
Drama "Kad sam bio garav" prevazilazi granice hronike jednog života i postaje univerzalna pohvala detinjstvu, izgubljenoj nevinosti koja umetnika proganja ali i inspiriše. Kroz malo scenskih elemenata, kroz dominantno korišćenje rekvizite, a ne kompleksne scenografije, režija je pokušala da dočara priču Antićevog života sredstvima dečje igre. Težilo se uigranoj i razmaštanoj grupnoj igri, a namerno "siromaštvo" scenskih elemenata, zajedno sa muzikom i svetlom, pokušavali su da stvore jedan lirski teatar u kom se publici pruža dovoljno podsticaja da u sebi, do kraja, domašta unutrašnji svet jednog pesnika. Ova predstava je stoga bila u isto vreme i jedan lirski teatarski čin ali i pokušaj dokumentarističkog dočaravanja svih uzroka zbog kojih nastaje kompleksna i bolna poetika jednog pisca.
Bitno je napomenuti da je još jedan korpus motiva, pored ode detinjstvu, prisutan u ovoj predstavi, a to je Antićeva slika Vojvodine. Vojvodina Antićevog detinjstva grcala je pod čizmom fašizma da bi se, potom, opet podigla kao feniks i nastavila da bude dom i utočište različitim narodima, različitim ljudima i kulturama. Taj ravni i pitomi prostor, burne istorije, ima posebno mesto u predstavi. U Antićevim sećanjima i Antićevoj poeziji Vojvodina postaje mitski prostor, mesto gde su začete pesničke slike, gde su prvi put ugledane u pejsažima, licima, nebu, mesto prvih bolova, mesto lutanja i besposlenosti detinjstva. Antićeva Arkadija materijalizovana je na sceni kao daleki okvir, kao neuhvatljiva linija horizonta unutar koje se dešava radnja ove predstave. Tu liniju horizonta postigli smo video bimom, pokušavajući da dočaramo magičnost vojvođanskog pejsaža u jutarnjoj izmaglici, u letnjem sutonu, u zimskom sivilu...kao da je taj pejsaž viđen unutrašnjim okom nekoga ko spava, ko se tog pejsaža seća i uvek ga nosi tik ispod površine svesti.
U tu poziciju "snevača", koji sanja san, i prijatan i košmaran, o jednom detinjstvu i jednom izgubljenom vremenu, stavićemo u ovoj predstavi publiku."
Stevan Bodroža