Predstava “Hajduci” našeg teatra dva puta će ovog meseca gostovati na sceni Novosadskog pozorišta/Ujvideki Szinhaz. Od 19 sati. Nušićev tekst u viđenju rediteljke Olje Đorđević istražuje nepremostive razlike između Nušićeve generacije i ove nove. U hajdučkom timu su: Slavica Vučetić, Marija Radovanov, Neda Danilović, Jelica Gligorin, Ivan Đurić, Saša Latinović, Slobodan Ninković, Aleksa Ilić, Aleksandar Milković i Uroš Lazović.
Povodom premijere ovog teksta na sceni Pozorišta mladih, Đorđević je rekla da je postavljanjem ovakvog Nušića htela da dokuči šta ovaj klasik znači današnjim generacijama koje odrastaju u vremenu u kojm su izazovi mladosti, prijateljstva i morala postavljeni na potpuno drugačijim osnovama.
“Naša priča smeštena je u jednu školu, suočenu s ozbiljnim problemom vršnjačkog nasilja. Sukobi među decom postaju povod za rad na Nušićevom komadu, kao deo pokušaja da se kroz zajednički rad pronađe most između onih koji su bili na suprotnim stranama.”, kaže rediteljka i dodaje da su tokom nastanka predstave razgovarali o tome gde smo kao društvo pogrešili? Da li smo stvorili svet u kojem mladi ne pronalaze vrednosti zajedništva i solidarnosti, i kako će nove generacije pronaći svoj put u ovom haotičnom svetu?
Glumci o radu na predstavi
Glumac Aleksandar Milković: “Već sama sintagma - skibidi “Hajduci” - govori da će se radnja biti malo drugačije nego što je to u klasiku naše (s razlogom) dugogodišnje lektire. Ono što Olja Đorđević pokušava da uradi u ovom (osavremenjenom) tumačenju Nušićevog dela jeste da nam pokaže kako današnji đaci doživljavaju ovo delo. Ne samo da li razumeju likove, radnju, temu i ideju, već da li razumeju šta reči znače? Na kraju krajeva – da li neki od njih uopšte i znaju da tečno čitaju? Tako jezik kao sredstvo postaje jako bitan faktor ove predstave. Tinejdžeri ne znaju šta je zejtin, baš kao što ni “odrasli” ne znaju šta znači “skibidi”. Ali ono što ovde jeste značajno jeste – govorimo li o istim stvarima iako se ne razumemo? Uvek postoje neki hajduci. Neka grupa đaka, školaraca, tinejdžera koja ima svoja pravila, koja govori i ponaša se na određeni način. U Nušićevo ili u “ovo naše” vreme. Rediteljka pokušava da kroz Nušićev tekst ispriča priču o vršnjačkom nasilju. Pored sve veće funkcionalne nepismenosti, još jedan gorući problem našeg obrazovanja. Tako je lik koji ja tumačim, lik Čede Brbe, u našoj varijanti tinejdžer koji svoje mesto vođe u grupi zaslužuje materijalnim statusom svojih roditelja, velikim brojem pratilaca na društvenim mrežama i trendu da se bude popularan. Iako ovaj opis deluje da nema veze s Nušićem, ovaj lik je - suštinski – isti: on je kukavica koja koristi druge da bi bio glavni. Činjenica da to radi zbog pregleda na TikToku ne čini ga zato manje opasnim. Naša publika treba da prepozna model ponašanja koji je uvek isti, jer se ljudi ne menjaju brzinom kojom se menja jezik. Treba, takođe, da u svom okruženju prepoznaju ko je nasilnik, ko žrtva, a ko saučesnik svojim (ne)činjenjem.”
Glumac Uroš Lazović: “Nušićevi “Hajduci”, ugledajući se na hrabre junake opevane u pesmama, prate razmetljivog i problematičmog vođu Čedu Brbu. Naši savremeni hajduci rade identičnu stvar. Ugledajući se na svoje pesme i uzore, oni prate svog harambašu, Vuka. Uz to, mlade hajduke obe ere povezuje i motiv: svi su vođeni strahom da pred tim društvenim vrednostima ne ispadnu kukavice. Iako je borba protiv ovih strahova svevremena, ključna razlika leži u pitanju koje nam savremeni “Hajduci” postavljaju: koje su to vrednosti i ko su uzori kojima se deca, a i odrasli, danas dive?
Svako od naših hajduka prikazuje tu borbu za pažnju i prihvaćenost. Dečak koga tumačim, Komnen Babić, predstavlja jednog od tih harambašinih sledbenika. Njemu je, kao i većini, glavno uklopiti se, biti “čed, sigma ili čil gaj”, bez obzira na to preko čijih suza će se taj status steći.
“Hajduci” su mi višestruko značajni. Ova predstava je moj prvi pozorišni angažman, koji mi je doneo mnogo smeha i slobode, velikim delom zahvaljujući kolegama koje su mi davale jak vetar u leđa. Imali smo momente kada se gušimo od smeha učeći sleng alfa hajduka i trudeći se da kroz njihove oči čitamo Nušića. U suprotnosti s tim, gledajući svojim očima, već se ozbiljno suočavamo s posledicama odrastanja uz ovakve uzore. Zato najjači utisak ostavlja zapitanost: ko će biti “hajduci” sutrašnjice?”
Glumica Marija Radovanov: “Gradeći lik Staše, morala sam da pobegnem od floskule "ova današnja omladina..." i zavirim ispod Tik-tok trendova i - nama odraslima - neobjašnjivo pogrešno postavljenih prioriteta. Činjenica je da je ovaj period odrastanja strašan i da svako kroz njega prolazi s mehanizmima koji su mu dostupni.
Ako se zgražavamo, hajde da se pogledamo u ogledalo - ovaj svet smo mi za njih napravili. Staša bi jednog dana postala rijaliti zvezda, ali volim da mislim da su dogođaji iz ove predstave pokrenuli neki točkić u toj glavi i da je jedna nastavnica postala novi uzor.”
Glumac Slobodan Ninković: “Izgleda da je imperativ današnje dece da budu popularni ili bar da ne odskaču previše od ostalih svojih vršnjaka. Zato i snimaju različite video snimke, često i ponižavajuće, kače ih po društvenim mrežama, ne bi li stekli neku popularnost, ne vodeći računa o posledicama.
Ili kao lik koji igram - Stanko Jovanović, iliti Žika Dronja, koji se priklanja problematičnoj grupi vršnjaka ne bi li stekao popularnost ili izbegao mogućnost da bude targetiran i maltretiran. Zato i pristaje na sitna poniženja, podsmeh i poneko maltretiranje pa čak i na maltretiranje drugih. Nadam se da će neki Stanko Jovanovići iz publike to videti, prepoznati, uvideti besmisao i okrutnost toga i možda se diskretno udaljiti od takve grupe i stati na onu drugu stranu - stranu slabijih i ugnjetavanih. Možda. Ostaje nam da se nadamo.”
Glumac Ivan Đurić: “Veljko Marić/Mile Vrabac je tinejdžer, koji baulja i ćarlija onako kako ga čopor kome pripada, ponese. Jedini cilj koji imaju pred sobom je da se zabave, bez ikakve odgovornosti i razmišljanja o posledicama. Kajanje, griža savesti se katkad i jave, ali kratko traju i brzo blede, oslobađajući prostor za nove bezglave avanture.”
Glumac Aleksa Ilić: “Lik kog ja igram se zove Novak i sigurno je neko koga ste sreli u životu. Možda je vaš poznanik, brat ili čak i sin. Novak je u duši dobro dete, koje želi da bude prihvaćen jer veruje da možda nije dovoljno zanimljiv. Time se priključuje ekipi "bully"-ja u nadi da će se tako i popeti uz društvenu lestvicu. Deca u tom periodu života uglavnom traže sebe kroz druge ljude. Kradu imidž, ponašanje, stajling, u nadi da će biti "svoji", ali upravo tako gube svoj individualitet.”
Saša Latinović: “Stanoje je lepo vaspitano, mirno i povučeno dete. Vredno uči, uspešan je u izvršavanju školskih zadataka i zato ga nastavnici favorizuju, ali je to smetnja njegovim "poznanicima" iz razreda. Sa svojim vršnjacima on nema mnogo zajedničkog. Svaki njegov potez, pokret ili izgovorena rečenica, povod su im za izrugivanje. On je za njih nadobudni klinac, kamenčić u cipeli i laka meta njihovoj potrebi za dokazivanjem svoje moći. Stanoja je lako zadirkivati, provocirati, ismevati, pa čak i maltretirati. On se povlači, sklanja, izbegava ih. Kada ima priliku, on se i brani, ali svaka njegova ofanziva razbuktava njihov odgovor.
Šta je rešenje? Ne znam. Grupa je uvek dominantnija od pojedinca. Da li je poželjno ukopiti se? Da li je to u ovakvoj situaciji moguće? Stanojevo je da izdrži, da ima "sreće" da ga ne povrede previše i da svoje mesto i svoju grupu pronađe na drugom mestu.”
Glumica Slavica Vučetić: ”Naši "Hajduci" komuniciraju s publikom na dva nivoa: na onom prvom, nušićevskom, oslikavajući ključne delove romana i dogodovština grupe dečaka s kraja 19.veka, i na onom drugom, kroz koji se publika suočava sa slikom i prilikom današnjih "nestašluka".
Igram nastavnicu Biljanu Ogrizović, koja je, sticajem okolnosti, primorana da s grupom đaka napravi predstavu "Hajduci", kao vrstu kazneno-popravne mere zbog nasilja u kojem su đaci učestvovali. Ova pozicija dovodi nastavnicu u niz komičnih situacija koje vremenom postaju sve ozbiljnije. Kroz njen lik, požrtvovanost, strpljenje, kompromise koje je prinuđena da napravi, kao i mnogi prosvetni radnici današnjice, postavljamo pitanje koje su granice ljudske trpeljivosti i dostojanstva. Koliko treba da gaziš jedno čestito i vaspitano ljudsko biće, stručnog i posvećenog čoveka da bi mu smrvio i trunku dostojanstva i naterao ga da digne ruke od svega. Biljana Ogrizović ne diže ruke, to jest, ne odustaje od svojih načela i uverenja, ona odlazi. Kao što odlaze mnogi kvalitetni (mladi) ljudi. I kao što će odlaziti, ukoliko kao društvo ne stanemo na put korupciji, kiču i nemoralu.”
Glumica Neda Danilović (igra direktorku škole): “U okruženju neadekvatnih uzora, deca su prinuđena da se okrenu ličnosti jačeg. U kući ih odgajaju roditelji, uplašeni za sopstvenu egzistenciju, uplašeni figurom direktora, kome niko ništa ne može. U školi ih dočekuju obespravljeni nastavnici, takođe uplašeni nadređenim nivoima, a uplašeni i roditeljskim autoritetima, kojima – takođe - niko ništa ne može.
Naizgled, svima su vezane ruke i svi su u mat poziciji. Deca bivaju ostavljena na milost i nemilost slučajnoj socijalizaciji, realnoj ili virtualnoj. Biraju da budu maltretirani, ili da maltretiraju, a realno, ko će izabrati prvo? Optužujemo društvene mreže i igrice za nedostatak njihove empatije, nespremni da se pogledamo i priznamo koliko smo zarad sopstvenog komfora žrtvovali slobodu. A deca to osete. Tako, lupajući glavu o činjenice, nekako mi je promakla nepoznata o mogućnosti njihovog crvenog šamara. Dobrodošao. Možda nam pomogne i oko umivanja s početka ove moje priče.”
Glumica Jelica Gligorin: “Lektira! Ja mislim da nema generacije koja se nije borila s lektirom, ali mi se čini da je novim generacijama to još veći izazov. Toliko su zatrpani raznim sadržajima koje nudi nova tehnologija, da je sve teže dopreti do njih knjigom, što ne znači da treba i odustati. Rešenje nemam i rešenje nije ni ova predstava. To govorim zbog onih koji su se ponadali da neće morati da čitaju "Hajduke" ako budu gledali našu predstavu. Problem je mnogo dublji, pa time i rešenje teže.
Naši "Hajduci" će neke probleme sigurno osvetliti i staviti znak usklika na stvari za koje znamo da postoje, ali nismo baš svesni njihove težine. Ono što ja znam je da su deca pametna i da ih treba učiti da misle, a se može postići samo ako steknu što više znanja i budu podstaknuta pravim stvarima. Da nisu samo deca problem, jasno pokazuje i lik koji ja tumačim, a to je problematična mama! Rediteljka Olja Đordević je pronašla pravi način da natera i mlađu, i stariju generaciju da još jednom dobro razmisle o svemu.”
Scenografkinja “Hajduka” bila je Marija Kalabić, kostimografkinja Milica Grbić Komazec a kompozitorka Irena Popović Dragović. Scenski pokret osmislila je Andrea Kulešević, a Ratko Jerković je dizajnirao svetlo.